Gradski muzej Omiš osnovan je 1986. g. Smješten je u zgradi neposredno uz istočna gradska vrata, na ulazu u staru gradsku jezgru. U postavu Muzeja prezentiran je izbor iz bogate arheološke i kulturno-povijesne baštine kraja.
Gradski muzej Omiš osnovan je 1986. g. Smješten je u zgradi neposredno uz istočna gradska vrata, na ulazu u staru gradsku jezgru.
U postavu Muzeja prezentiran je izbor iz bogate arheološke i kulturno-povijesne baštine kraja.
Arheološka građa svjedoči o kontinuitetu naseljavanja čak od vremena mlađeg kamenog doba kojemu pripadaju nalazi keramike i obrađenih kremenih i koštanih alatki. Od arheoloških lokaliteta čiji su rezultati istraživanja polučili bogat pokretni materijal ili pak vrijedna saznanja za rekonstrukciju života u pojedinim povijesnim razdobljima svakako treba izdvojiti omiške fortifikacije, Staro Groblje, ranokršćanski crkveni kompleks na Brzetu te Crkvu sv. Petra na Priku s ilirskim sjemeništem.
Prvo naselje na području Omiša potvrđeno povijesnim izvorima, ali i pokretnim arheološkim nalazima jest antički Oneum, ubiciran na padinama Omiške Dinare u zaseoku Baučići. Arheološki nalazi i topografija mjesta upućuju na pretpovijesnu ulogu položaja gdje se u željeznom dobu ovdje razvilo gradinsko središte delmatskih Onastina. Nalazište do sada nije sustavno istraživano, ali luksuzni nalazi poput mramorne glave cara Tiberija, carski natpisi Tiberija i Klaudija, nalazi numizmatike i drugih uporabnih predmeta ukazuju na važno naselje antičkoga svijeta. Tome u prilog idu i fragmentirani natpisi pisani klasičnom rimskom kapitalom, koji su pripadali monumentalnih objektima, a upućuju na pojačanu graditeljsku aktivnost tijekom 1. st. Raritet na našim prostorima predstavljaju i reprezentativni primjerci crkvenog namještaja iz ranokršćanskog kompleksa sv. Ciprijana u Gatima iz Justinijanovog doba.
Kulturno-povijesna građa predstavljena je prvorazrednim spomenicima drevne Poljičke republike, koja je sačuvala svoju samostalnost kroz burna stoljeća od srednjega vijeka sve do novijega doba kada je dokinuta uspostavom francuske uprave. O statusu Omiša u novovjekovnom razdoblju govore plemićki grbovi mletačkih i omiških obitelji te kameni nalazi iz renesansnog i baroknog razdoblja. Monumentalnošću se ističu kamena mjera za žito i balkonska ograda iz 15. st.
S ciljem stvaranja vjerne i trajne muzejske publike osmišljavamo kreativne programe u okviru muzejske pedagoške djelatnosti, namijenjene svim uzrastima školskih i obrazovnih ustanova. Proširili bismo ove naše zabavno – edukativne programe i na osobe treće životne dobi, koje su nerijetko dragocijene i nepresušne riznice zavičajne povijesti, osobito nematerijalne baštine.
Svrha i poslanje Gradskog muzeja Omiš oblikuje se kroz njegovu temeljnu odrednicu, a to je sustavno prikupljanje, obrada i dokumentiranje, zaštita, očuvanje i prezentacija kulturnog nasljeđa materijalne i duhovne baštine s područja koje administrativno pripada Gradu Omišu. Time je definirana i vizija muzeja koji postaje poveznica kulturne baštine Omiša, pojedinaca i javnosti.
Kao trajni podsjetnik na slavnu gusarsku prošlost tik iznad starog dijela grada smjestila se utvrda Mirabela - jedna od najpoznatijih omiških znamenitosti.
Kao trajni podsjetnik na slavnu gusarsku prošlost tik iznad starog dijela grada smjestila se utvrda Mirabela - jedna od najpoznatijih omiških znamenitosti.
Stari gusari Mirabelu su koristili kao vidikovac s kojeg su nadgledali Brački kanal, tako da bogati trgovački brodovi nikako nisu mogli proći neopaženo pokraj Omiša. Sama utvrda izgrađena je u 13. stoljeću, a posebno je zanimljivo da joj je starost utvrđena zahvaljujući starom bizantskom novčiću koji je neki vizionarski nastrojen gusar ubacio u njene temelje te na taj način budućim generacijama olakšao proces određivanja starosti ove važne tvrđave koja je kroz povijest vidjela mnoge bitke i ratove te nebrojeno puta odigrala ključnu ulogu pri obrani grada od mletačkih kubura.
No, iako je stoljećima uspješno odolijevala raznim ljudskim silama, čak se ni Mirabela nije mogla mjeriti sa silama prirode. Tijekom jaka nevremena 1988. godine u vrh utvrde udario je grom te je gotovo do temelja razrušio. Srećom, predani restauratori sakupili su sve do posljednjeg komadića tvrđave te je u dugom procesu restauracije vratili u izvorni oblik.
Mirabela je danas jedan od najpoznatijih omiških simbola, a posebno je zanimljiva turistima zbog svoje pristupačnosti, ali i zbog jedinstvenog pogleda na čitav grad koji puca s vrha utvrde. Do Mirabele možete stići stepenicama koje se nalaze tik do ulaza u najveću crkvu u starom gradu, crkvu svetog Mihovila, a ulaz se naplaćuje.
Međutim, novac je zadnja stva o kojoj ćete razmišljati jednom kad se pred vama ukažu crveni krovovi staroga grada i kad, uspinjući se na vrh utvrde, shvatite da koračate istim onim stepenicama kojima su do svojih brzih galija jurili stari gusari kad bi s vrha tvrđave uočili mletačke brodove.
Kontakt:
T. 00 385 21 757 365
E-mail: vlastiti_pogon@omis.hr
Ako provodite više od jednoga dana u Omišu ili okolici, kratki izlet na Forticu nešto je što si definitivno morate priuštiti. Iz centra grada dobro označenom stazom do Fortice čak i oni u lošijoj formi stići će za sat vremena, a za nagradu će dobiti jedan od najljepših pogleda u čitavoj Dalmaciji.
Ako provodite više od jednoga dana u Omišu ili okolici, kratki izlet na Forticu nešto je što si definitivno morate priuštiti. Iz centra grada dobro označenom stazom do Fortice čak i oni u lošijoj formi stići će za sat vremena, a za nagradu će dobiti jedan od najljepših pogleda u čitavoj Dalmaciji.
Čim stupite nogom u više od 500 godina staru utvrdu, shvatit ćete zašto su stari Omišani nosili teške kamene gromade na vrh planine. S Fortice se, naime, pruža jedinstven pogled na otoke Brač, Hvar i Šoltu, kanjon rijeke Cetine te dobar dio Poljica. Iz kojeg god smjera da su neprijatelji dolazili, stražari s Fortice uvijek su ih mogli uočiti dovoljno rano da upozore svoje sugrađane na opasnost te je upravo ova utvrda jedan od razloga zašto je Omiš ostao nepokoren u čitavoj svojoj povijesti.
Osim kao vidikovac, Fortica je starim gusarima služila i kao sklonište. U slučaju neposredne opasnosti, stari Omišani bi iz svojih kuća blizu obale pobjegli u sigurnost Fortice, a postojali su čak i planovi da se, ako se neprijatelji dovoljno približe, na grad s vrha planine sruče velike kamene gromade. Srećom, usprkos brojnim bitkama koje su gusari vodili, ovaj plan nikad nije proveden u djelo te su brojne omiške kuće, kale i trgovi ostali očuvani do danas.
Postoji nekoliko putova kojima je moguće doći do Fortice. Najlakši i najčešće korišteni put počinje u istočnom dijelu grada. Od ulice Vangrad vijugavom cestom penjite se uzbrdo sve dok s lijeve strane ne ugledate znak s natpisom Fortica. Od toga trenutka čeka vas 50-tak minuta blagog uspona označenom stazom, a ulaz u tvrđavu naplaćuje se tijekom ljetnih mjeseci. S vrha tvrđave puca nevjerojatno lijep pogled na Brački kanal, brojne dalmatinske otoke, a ako se vremenske okolnosti poklope - u daljini je moguće razabrati i obrise daleke Italije.
KONTAKT:
U šetnji brojnim omiškim kalama na gotovo svakom koraku možete naići na kakav zanimljiv trg ili kuću. Jedna od njih lokalnom stanovništvu posebno je draga, a turistima zanimljiva. Naposljetku, nema mnogo kuća na ovom svijetu koje imaju službeno ime, a kamoli tako zanimljivo kao ova omiška – „Kuća sretnog čovjeka".
U šetnji brojnim omiškim kalama na gotovo svakom koraku možete naići na kakav zanimljiv trg ili kuću. Jedna od njih lokalnom stanovništvu posebno je draga, a turistima zanimljiva. Naposljetku, nema mnogo kuća na ovom svijetu koje imaju službeno ime, a kamoli tako zanimljivo kao ova omiška – „Kuća sretnog čovjeka".
Ime je dobila po natpisu koji se nalazi iznad ulaznih vrata i na kojem, prevedeno s latinskog, piše: „Zahvaljujem ti, Gospode, što sam bio na ovom svijetu" (GRATIAS AGO TIBI DNE QUIA FUI IN HOC MONDO). Pretpostavlja se da je to bila kuća pravnika Ivana Primojevića, odvjetnika i ambasadora omiške komune u Veneciji.
Nažalost, danas ne znamo mnogo o prvom vlasniku ove prekrasne renesansne kuće, ali srećom kuća u kojoj je živio kroz mnoga je stoljeća dobro očuvana i danas predstavlja najljepši primjer klasične dalmatinske arhitekture iz venecijanskog razdoblja.
„Kuća sretnog čovjeka" građena je tako da se u prizemlju nalazi radionica i dnevni boravak, na prvom katu spavaonice, dok se tek na drugom i najvišem katu nalazi kuhinja. Ovakav način uređenja interijera dugi niz godina zbunjivao je povjesničare, dok konačno nisu shvatili zbog čega su stari arhitekti unutrašnjost uredili na tako naizgled nepraktičan način.
U srednjem vijeku, naime, mnoge su omiške kuće uništene u požarima, a kako je poznato, vatra se u kućama najčešće može pronaći u kuhinji. Kuće kod kojih su kuhinje bile smještene na nižim katovima najčešće su uslijed požara pretvorene u prah. S vremenom, stari su Omišani shvatili da su 'podizanjem' kuhinje na više katove u slučaju požara štete značajno manje te je uskoro ovakav način gradnje postao standardan u gradu.
„Kuća sretnog čovjeka" jedna je od prvih u Omišu koja je izgrađena na ovaj, u tadašnje vrijeme inovativan, način. Tko zna, možda je upravo to razlog zbog kojeg je njen vlasnik bio toliko sretan. ;)
Prolazeći mostom prema centru grada s lijeve strane, na samom dnu rijeke, nalazi se Mostina. Golom oku nevidljiva, ova podvodna građevina bila je dio inovativnog dijela sustava obrane grada, a trik se sastojao u tome da bi brze gusarske brodice lako i brzo prolazile preko prepreke dok bi se brodovi osvajača na njoj nasukali te tako postali laka meta za gusare koji su čekali na obali.
Prolazeći mostom prema centru grada s lijeve strane, na samom dnu rijeke, nalazi se Mostina. Golom oku nevidljiva, ova podvodna građevina bila je dio inovativnog dijela sustava obrane grada, a trik se sastojao u tome da bi brze gusarske brodice lako i brzo prolazile preko prepreke dok bi se brodovi osvajača na njoj nasukali te tako postali laka meta za gusare koji su čekali na obali.
Zbog očuvanosti i arhitektonskih obilježja, značajan je predstavnik starohrvatskog predromaničkog sakralnog graditeljstva, a prvi put se spominje 1074. godine za vladavine kralja Slavca.
Zbog očuvanosti i arhitektonskih obilježja, značajan je predstavnik starohrvatskog predromaničkog sakralnog graditeljstva, a prvi put se spominje 1074. godine za vladavine kralja Slavca.
