Omiš nije tipičan dalmatinski grad.
Kamena vrata kroz koja se bistra kraška rječica ulijeva u more, neosvojive tvrđave koje stotinama godina odolijevaju vremenu, impresivni kanjon koji vodi prema tihim otocima ljubavi i sreće...
Tako je omiški književnik Ivan Katušić jednostavno i jasno sažeo geografsko-geološko-povijesnu spletku u čijim se njedrima smjestio Omiš. Upravo ta netipičnost smjestila je Omiš na stranice mnogobrojnih ranih putopisa i grafika, a kasnije i u turističke bedekere i itinerare.
Ako u burnoj omiškoj povijesti moramo pronaći i ishodišnu točku za relativno mlađahne pojmove „turizma“ i „turista“, onda nikako ne smijemo zanemariti Alberta Fortisa i njegov putopis „Put po Dalmaciji“. Gostio se Fortis ukusnim ribama s ušća Cetine i vrhunskim muškatom. Bila je vrijedna njegovog zapisa i gostoljubivost Omišana. Posjetio je Fortis te davne 1772. godine i druga dalmatinska mjesta, ali upravo je za Omiš ostavio zapis koji nam nedvojbeno potvrđuje da su zadovoljena dva najvažnija kriterija turizma - ljubazan domaćin i zadovoljan gost.
Potakao je Fortis svojim zapisima i druge da iskuse ljepotu vrletnih klisura, strahovitih kanjona i gromoglasnog huka slapa Gubavice. Mnogobrojne prirodne raznolikosti i ljepote privlače dokonu aristokraciju romantizmom opijene Europe u nepoznatu i egzotičnu Dalmaciju. Upravo je Omiš sa svojom „netipičnošću“ nezaobilazna postaja nekima od njih.
Tako će 1838. godine na svom botaničarskom proputovanju Dalmacijom posjetiti Omiš i saski kralj Friedrich August II., kojem su Omišani priredili istinski kraljevski doček. One davne 1844. godine, kada je u Opatiji izgrađena villa Angiolina, što se uzima za temeljnu godinu hrvatskog turizma, posjetio je Omiš na svojim proputovanjima zaboravljenom Dalmacijom i znameniti britanski istraživač i znanstvenik Sir John Gardner Wilkinson. U svom znamenitom putopisu „Dalmatia and Montenegro“ (1848.) značajnu pažnju pridaje Omišu i Poljicima.
Nesumnjivo potaknuta Wilkinsonovim zapisima, posjetila je Omiš 1863. godine Emily Anne Beaufort, vikontesa od Strangforda. Svoje uspomene s putovanja uobličit će u knjigu „Istočne obale Jadrana godine 1863. s posjetom Crnoj Gori“. Omiš je u njenoj zapisanoj memoriji zauzeo zavidno mjesto. Počašćena od strane gradskih otaca, vikontesa se ne ustručava nazvati Omiš „najljepšim od malih gradova“ koje je posjetila. Da je to uistinu tako, svjedoči i litografija Omiša, čiji je predložak sama nacrtala! Objavljena je u njenoj knjizi kao jedina litografija Dalmacije - od ukupno četiriju!
Posjetit će u daljnjem vremenu Omiš i drugi znameniti putopisci, znanstvenici i okrunjene glave. Ipak, za masovnije posjete i razvoj turizma u današnjem smislu riječi pričekat će Omiš razvoj modernih čuda proizašlih iz industrijske revolucije. Razvoj parnog stroja doprinijet će izgradnji željezničkih mreža i uspostavi stalnih brodskih linija. Upravo ti faktori stvorit će trend putovanja kod širih slojeva građanstva. Dok je Dalmacija gotovo stoljeće čekala svoj željeznički spoj sa svijetom, parobrodarske su veze brzo napredovale. Omiš se tako našao na ruti državnih putničkih i poštanskih brodskih linija.
Nakon prometnog povezivanja s ostalim dalmatinskim centrima ukazala se potreba za otvaranjem prvih hotela. Najstariji hotel u Omišu bio je „Balkan“, na današnjem Poljičkom trgu. Uskoro se na Vangradu otvara i hotel „Dinara“, koji je mogao gostu pružiti jednaku udobnost kao i hoteli u većim gradovima. Brza parobrodarska veza pretvorila je Omiš u omiljenu destinaciju za gospodu iz Splita, koji s prvim proljetnim danima rado posjećuju kanjon rijeke Cetine tražeći osvježenje.
Upravo se tada Omiš nalazi u povojima modernog turizma, iako su turistički posjeti još uvijek skromni, a turistička ponuda bazirana više na činovnike koji sudjeluju na izgradnji hidrocentrale na Gubavici, nego na goste željne razonode. Ipak, to neće omesti vizionare u osnivanju društva za proljepšanje mjesta „Vojan“ davne 1913. godine, svojevrsne preteče turističkih zajednica. Gotovo idealna pozicija na sredini Jadrana, blizina svih srednjodalmatinskih otoka i Splita kao centra, čine Omiš turističkom destinacijom s najvećim potencijalom. Netaknuta i već opjevana prirodna raznolikost sama se po sebi nameće kao glavni adut. Blagodati klime s blagim zimama i toplim ljetima otvaraju mogućnost i cjelogodišnjeg turizma za posjetitelje iz hladne europske unutrašnjosti.
Završetkom Prvog svjetskog rata Omiš će se naći na svojevrsnoj prekretnici i iz pitoresknog uspavanog gradića u narednim godinama bljesnuti u istinsku turističku destinaciju za domaće i strane goste. Da je to uistinu tako, svjedoči i potreba za prvim turističkim vodičem, koji piše, ilustrira i izdaje omiški književnik Jakov Tomasović 1929. godine.
U Omišu i okolici narednih se godina osniva niz hotela i pansiona, od kojih su neki, poput hotela „Bellevue“ i „Adrie“, na europskoj razini. Na poluotoku Punti uređuje se gradsko kupalište, čije kabine za presvlačenje stoje nad vodom, na drvenim stupovima. U krugu od samo nekoliko kilometara od centra mjesta turisti mogu uživati u kupanju u slanoj ili slatkoj vodi, sunčanju na pješčanim ili šljunčanim plažama. Gotovo možemo zavidjeti onodobnim posjetiteljima, koji uz nedirnute prirodne ljepote kanjona Cetine mogu uživati u miru i tišini mnogobrojnih plaža. Omiške ugodne predvečeri rezervirane su za šetnju Fošalom i uživanje u zalasku sunca na terasi nekog od spomenutih hotela.
U gradu djeluje i nekoliko orkestara, koji turiste zabavljaju izvođenjem tada popularnih skladbi na terasama navedenih hotela i restorana. Posjetitelji željni istinskog mediteranskog ugođaja goste se u konobama pokojom čašom omiškog muškata uz suhe smokve. I, naravno, uživaju u zvucima tada sasvim spontane i intimne klapske pjesme.
Usprkos izgrađenoj prometnici Split – Omiš – Makarska te čak nekoliko autobusnih i taksi prijevoznika u samom Omišu, parobrod će i dalje ostati najatraktivnije, ali i najpouzdanije prijevozno sredstvo. Izgradnja Ličke pruge 1925. godine, kao i uspostava kratkotrajne zrakoplovne veze Split – Prag, pretvorit će Omiš u meku upravo za turiste iz srednje Europe - ponajprije iz Čehoslovačke, a zatim iz Njemačke. Pjevat će se tada zvonka skladba Maxa Schwarzmanoffa „Hajmo u Omiš, taj divni grad, kad tu boraviš, sretan si tad“. Upravo postojanje skladbe i notnog zapisa na njemačkom jeziku nesumnjivo pokazuje kome je namijenjena da „uđe u uho“.
Osim ponovnog izdanja Tomasovićevog vodiča 1932. godine, turističko društvo „Slavinj“ u sinergiji s privatnim ugostiteljima izdaje nekoliko brošura na njemačkom i češkom jeziku. Kako se radilo o ukusno i kvalitetno opremljenim izdanjima, o njima je izvijestio i dnevni tisak! Ovaj idiličan i ubrzan rast turističke ponude prekinut će vihor Drugog svjetskog rata.
Završetkom rata Omiš će imati samo dva hotela. Ipak, trend turističkog rasta nastavit će se te će narednih desetljeća biti izgrađeno u samom mjestu i bližoj okolici nekoliko modernih i prostranih hotela sa svim pratećim sadržajem. Izgradnja Jadranske magistrale šezdesetih godina uvjetovat će i ubrzan porast gradnje privatnih obiteljskih pansiona uz obalu i samim time povećanje broja ležajeva.
Veliki melioracijski radovi na ušću Cetine stvorit će pogodnu površinu za otvaranje prostranog autokampa. Na samom području Općine Omiš funkcionirat će i nekoliko radničkih odmarališta. Osim domaćih turista s prostora tadašnje Jugoslavije, i dalje su kao najbrojniji strani turisti prisutni Nijemci i Čehoslovaci. Rast turističkih kapaciteta pratit će i rast zabavne i kulturne ponude. Godine 1967. bit će utemeljen i Festival dalmatinskih klapa, za čijeg se trotjednog održavanja strani turisti imaju priliku uvjeriti u ljepotu izvorne dalmatinske klapske pjesme. Ponovno će u punom kapacitetu biti iskorišten i kanjon Cetine, gdje se od prastarih mlinica i plemićkog ljetnikovca obitelji Radman uređuje izletište. Ali grade se i nova, poput ukusno ukomponiranog „ribarskog naselja“ u uvali Vrulja. Tadašnji turisti provode se na mnogobrojnim šljunčanim i pješčanim plažama, dok sparne ljetne večeri krate plesnjacima na terasama omiških hotela poput „Brzeta“, „Plaže“ ili „Ruskamena“.
Nažalost, povijest će se ponoviti u svom najsurovijem obliku. Jedan tako uhodan niz turističkih uspjeha prekinut će Domovinski rat 1991. godine. Iako Omiška rivijera nije bila pogođena direktnim ratnim razaranjima, vodeći kapaciteti zauzeti su prognanicima iz okupiranih dijelova Hrvatske te izbjeglicama iz BiH. U tim za Hrvatsku teškim trenucima nemali broj gostiju iz europskih zemalja poput Njemačke, Austrije i Češke ignorirat će neposrednu ratnu opasnost te će nastaviti dolaziti tijekom ljetnih mjeseci. U teškim ratnim trenutcima bila je to velika moralna podrška turista svojim domaćinima.
Po završetku Domovinskog rata i masovnom povratku turista, Omiš je nastavio svoj turistički put. Nadamo se prema još većem uspjehu i turističkoj afirmaciji, jer Omiš nije tipičan dalmatinski gradić…
Autor: Čedomir Vojnović
