Dobro došli na Visit Omiš

Razvoj omiškog turizma kroz povijest

Omiš nije tipičan dalmatinski grad.

Kamena vrata kroz koja se bistra kraška rječica ulijeva u more, neosvojive tvrđave, koje stotinama godina odolijevaju vremenu, impresivni kanjon, koji vodi prema tihim otocima ljubavi i sreće...

Tako je omiški književnik Ivan Katušić jednostavno i jasno sažeo geografsko-geološko-povijesnu spletku u čijim se  njedrima smjestio Omiš. Upravo ta netipičnost smjestila je Omiš na stranice mnogobrojnih ranih putopisa i grafika, a kasnije i u turističke bedekere i itinerare.

Ako u burnoj omiškoj povijesti moramo pronaći i ishodišnu točku za relativno mlađahne pojmove „turizma“ i „turista“ onda nikako ne smijemo zanemariti Alberta Fortisa i njegov  putopis “Put po Dalmaciji“. Gostio se Fortis ukusnim ribama s ušća Cetine i vrhunskim muškatom. Bila je vrijedna njegovog zapisa i gostoljubivost Omišana. Posjetio je Fortis te davne 1772. godine i druga dalmatinska mjesta, ali upravo je za Omiš ostavio zapis koji nam nedvojbeno potvrđuje da su zadovoljena dva najvažnija kriterija turizma- ljubazan domaćin i zadovoljan gost.

Potakao je Fortis svojim zapisima i druge da iskuse ljepotu vrletnih klisura, strahovitih kanjona i gromoglasnog huka slapa Gubavice. Mnogobrojne prirodne raznolikosti i ljepote privlače dokonu aristokraciju romantizmom opijene Europe u nepoznatu i egzotičnu Dalmaciju. Upravo je Omiš sa svojom „netipičnošću“ nezaobilazna postaja nekima od njih.

Tako će 1838. na svom botaničarskom proputovanju Dalmacijom posjetiti Omiš i saski kralj Friedrich August II. kojem su Omišani priredili istinski kraljevski doček.  One davne 1844. godine kada je u Opatiji izgrađena villa Angiolina, što se uzima za temeljnu godinu hrvatskog turizma, posjetio je Omiš na svojim proputovanjima zaboravljenom Dalmacijom i znameniti britanski istraživač i znanstvenik sir John Gardner Wilkinson.  U svom znamenitom putopisu „Dalmatia and Montenegro“ (1848.) značajnu pažnu pridaje Omišu i Poljicima.

Nesumnjivo potaknuta Wilkinsonovim zapisima, posjetila je Omiš 1863. godine  Emily Anne Beaufort, vikontesa od Strangforda. Svoje uspomene s putovanja  uobličiti će u knjigu „Istočne obale Jadrana godine 1863. s posjetom Crnoj Gori“. Omiš je u njenoj zapisanoj memoriji zauzeo zavidno mjesto. Počašćena od strane gradskih otaca, vikontese se ne ustručava nazvati Omiš „najljepšim od malih gradova“ koje je posjetila. Da je to uistinu tako, svjedoči i litografija Omiša čiji je predložak sama nacrtala! Objavljena je u njenoj knjizi kao jedina litografija Dalmacije- od ukupno četiri!
 


Posjetiti će u daljnjem vremenu Omiš i drugi znameniti putopisci, znanstvenici i okrunjene glave. Ipak, za masovnije posjete i razvoj turizma u današnjem smislu riječi pričekati će Omiš razvoj modernih čuda proizašlih iz industrijske revolucije. Razvoj parnog stroja doprinijeti će izgradnji željezničkih mreža i uspostavi stalnih brodskih linija. Upravo ti faktori stvoriti će trend putovanja kod širih slojeva građanstva. Dok će Dalmacija gotovo stoljeće čekati svoj željeznički spoj sa svijetom, parobrodarske su veze brzo napredovale. Omiš se tako našao na ruti državnih putničkih i poštanskih brodskih linija.

Prometnim povezivanjem  sa ostalim dalmatinskim centrima ukazala se potreba za otvaranjem prvih hotela. Najstariji hotel u Omišu bio je Balkan, na današnjem Poljičkom  trgu. Uskoro se na Vangradu otvara i hotel Dinara koji je mogao gostu pružiti jednak komfor kao i hoteli u većim gradovima. Brza parobrodarska veza učinila je Omiš omiljenom destinacijom za gospodu  iz Splita koji sa prvim proljetnim danima rado posjećuju  kanjon rijeke Cetine tražeći osvježenje.


Upravo se tada Omiš nalazi u povojima modernog turizma, iako su turistički posjeti još uvijek skromni, a turistička ponuda bazirana više na činovnike koji sudjeluju na izgradnji hidro-centrale na Gubavici nego na goste željne razonode. Ipak to neće omesti vizionare u osnivanju društva za proljepšanje mjesta „Vojan“ davne 1913. godine, svojevrsne preteče turističkih zajednica. Gotovo idealna pozicija na sredini Jadrana, blizina svih srednjodalmatinskih otoka i Splita kao centra čini Omiš turističkom destinacijom s najvećim potencijalom. Netaknuta i već opjevana prirodna raznolikost sama se po sebi nameće kao glavni adut. Blagodati klime sa blagim zimama i toplim ljetima otvaraju mogućnost i cjelogodišnjeg turizma za posjetitelje iz hladne europske unutrašnjosti.

Završetkom Prvog svjetskog rata Omiš će se naći na svojevrsnoj prekretnici i iz pitoresknog uspavanog gradića u narednim godinama bljesnuti u istinsku turističku destinaciju za domaće i strane goste. Da je to uistinu tako svjedoči i potreba za prvim turističkim vodičem kojeg piše, ilustrira i izdaje omiški književnik Jakov Tomasović 1929. godine.
 


U Omišu i okolici narednih se godina osniva niz hotela i pansiona od kojih su neki poput hotela „Bellevue“ i „Adrie“ na europskoj razini.  Na poluotoku Punti  uređuje se gradsko kupalište čije kabine za presvlaku stoje nad vodom, na drvenim stupovima. U krugu od samo par kilometara od centra mjesta turisti mogu uživati u kupanju u slanoj ili slatkoj vodi, sunčanju na pješčanim ili šljunčanim plažama. Gotovo možemo zavidjeti onodobnim posjetiteljima koji uz nedirnute prirodne ljepote kanjona Cetine mogu uživati u miru i tišini mnogobrojnih rogozničkih žala. Omiške ugodne predvečeri rezervirane su za šetnju Fošalom i uživanje u zalasku sunca na terasi nekog od spomenutih hotela.

U gradu djeluje i nekoliko orkestara koji turiste zabavljaju izvođenjima tada popularnih skladbi na terasama navedenih hotela i restauracija.  Posjetitelji željni istinskog mediteranskog ugođaja goste se u konobama pokojom čašom omiškog muškata uz suhe smokve. I naravno, uživaju u zvucima tada sasvim spontane i intimne klapske pjesme. 


Usprkos izgrađenoj prometnici Split-Omiš-Makarska te čak nekoliko autobusnih i taxi prijevoznika u samom Omišu, parobrod će i dalje ostati najatraktivnije, ali i najpouzdanije prijevozno sredstvo. Izgradnja Ličke pruge 1925. godine kao i uspostava kratkotrajne zrakoplovne veze Split-Prag učiniti će Omiš mekom upravo za turiste iz srednje Europe. Ponajprije iz Čehoslovačke, a zatim iz Njemačke.  Pjevati će se tada zvonka skladba Maxa Schwarzmanoffa  „Hajdmo u Omiš, taj divni grad, kad tu boraviš, sretan si tad“.  Upravo postojanje skladbe i notnog zapisa na njemačkom jeziku nesumnjivo pokazuje kome je namjenjena da „uđe u uho“.

Osim reizdanja Tomasovićevog vodiča 1932. godine, turističko društvo „Slavinj“ u sinergiji sa privatnim ugostiteljima izdaje nekoliko brošura na njemačkom  i češkom jeziku.  Kako se radio o ukusno i kvalitetno opremljenim edicijama o istima je izvijestio i dnevni tisak! Ovaj idiličan i ubrzan rast turističke ponude prekinuti će vihor Drugog svjetskog  rata.

 



Završetkom rata Omiš će imati samo dva hotela. Ipak, trend turističkog rasta će se nastaviti te će narednih desetljeća biti izgrađeno u samom mjestu i bližoj okolici nekoliko modernih i prostranih hotela sa svim pratećim sadržajem. Izgradnja Jadranske magistrale šezdesetih godina uvjetovati će i rapidan rast gradnje privatnih obiteljskih pansiona uz obalu i samim time povećanje broja ležajeva. 

Veliki melioracijski radovi na ušću Cetine stvoriti će pogodnu površinu za otvaranje prostranog auto-kampa. Na samom području općine Omiš djelovati će i nekoliko radničkih odmarališta. Osim domaćih turista sa prostora tadašnje Jugoslavije i dalje su kao najbrojniji strani turisti prisutni Njemci i Čehoslovaci.  Rast turističkih kapaciteta pratiti će i rast zabavne i kulturne ponude . Godine 1967. biti će utemeljen i Festival dalmatinskih klapa za čijeg se trotjednog održavanja strani turisti imaju priliku uvjeriti u ljepotu izvorne dalmatinske klapske pjesme. Ponovno će u punom kapacitetu biti iskorišten i kanjon Cetine gdje se od prastarih mlinica i plemičkog ljetnikovca obitelji Radman uređuje izletište. Ali grade se i nova, poput ukusno ukomponiranog „ribarskog naselja“ u uvali Vrulja. Dane tadašnji turisti provode na mnogobrojnim  šljunčanim i pješčanim plažama , dok sparne ljetne večeri krate plesnjacima na terasama omiških hotela poput „Brzeta“, „Plaže“ ili „Ruskamena“.

Na žalost, povijest će se ponoviti u svom najsurovijem obliku. Jedan tako uhodan niz turističkih uspjeha prekinuti će Domovinski rat 1991. godine. Iako se Omiška rivijera nije našla pogođena direktnim ratnim razaranjima, vodeći kapaciteti su zauzeti prognanicima iz okupiranih dijelova Hrvatske te izbjeglicama iz BiH. U tim, za Hrvatsku teškim trenucima, nemali broj gostiju iz europskih zemalja poput Njemačke, Austrije i Češke ignorirati će neposrednu ratnu opasnost te će nastaviti dolaziti tijekom ljetnih mjeseci. U teškim ratnim momentima bila je to velika moralna podrška turista svojim domaćinima.

Po završetku Domovinskog rata i masovnog povratka turista, Omiš je nastavio svoj turistički put. Nadamo se prema još većem uspjehu i turističkoj afirmaciji jer Omiš nije tipičan dalmatinski gradić…

Autor: Čedomir Vojnović